Ch10.

Koracajuci ubrzano i sa gnjevom gazeci gusti snijeg koji se na trotuaru zadrzao danima, razmisljala sam o svemu sto se desilo proteklih nekoliko dana, koliku razliku sedmica moze da pravi.
Do jucer sirila sam osmijeh i dalje od usiju zaljubljena preko glave u nedokucivog, a sada potpuno sama u zamracenom ulici prepunoj tegobe sa visokim zgradama koje su me sve vise pritiskale, ustrcala sam uz stepenice na 3 sprat u panici otkljucala vrata od „naseg“ stana, zalupila snazno gotovo kao samar kojim me je zivot udario, sa namjerom a nesvjesno.
Ni hiljadu njegovih rijeci ne bi mogle zadrzati moje suze, koje su frktale iz mene nepresusno iako sam znala da nije vrijedan niti jedne suze. Spustila sam se na koljena naslonjena uz vrata savijajuci se od svih razocarenja na koje bih sad mogla da predjem treptajem, bio si mi sve vazniji od mene same, svaki zid me je stezao sve vise i svaki uzdah je bolio jace. Bromazepam u desnoj ruci kao vodka slijeva se niz grlo, i onda izgubis osjecaj da postojis. Najteze su mi one sekunde u kojima uvjeravas samu sebe da ce sve biti uredu, da je ovo bio samo los dan a ne i los zivot, da ces ugledat svjetlost na kraju tunela ne znajuci da je to samo jos jedan izgubljeni voz, i svo ovo vrijeme koje leti misleci na tebe osobu sa kojom sam provela najduzi dio mog zivota a sekunda je bila previse, jer nisi vrijedan ni jednog dana u koji sam se klela da bih u njemu umrla sretna.

Ch9.

„Znam kako se osjecas, nisi sama.“ Rekao je potpuni stranac, novajlija, tamnoput covjek stariji od mene za po neku generaciju. Crne kose, tamnih ociju koje su zurile tako nesmotreno u mene bez prekida, punih usana i napuderisanog lica. Bio je visok, cvrstog drzanja u uskoj raskopcanoj jakni kao da decembar ne dopire do njega, i obicne „V“ majice sa printom tek onako da pokaze muskost.
Sjeo je pored mene, sklonio mi ruke sa lica i obrisao svaku suzu which was about to fall.
Tresla sam se, skinuo je jaknu i ognuo me njom miris sirio mi je nosnice bio je to neki posebni miris, miris Pariza. Rekla sam odbojno „ Ne poznajes me, tek si neki slucajni prolaznik koji osjeca sazaljenje prema meni, previse sam ponosna da bih ti dozovolila to!“ Znala sam da nije imao namjeru da me ponizi, da me spusti jos koji metar ispod zemlje ako je preostao. Osjecala sam kao da ga znam oduvijek, gledajuci u njega i njegove oci koje su se presijavale pod ulicnom rasvjetom osjetila sam nesto novo, neki nepoznati osjecaj.Prikucio se providno kao da hoce na bilo koji nacin da me dotakne da me osjeti, i meni je prijalo da ga dotaknem. Nismo progovarali, cutili smo i gledali kako snijeg polahko pada ne dozvoljavajuci nikakvoj prepreci da se nadje na njegovom putu i ponekad nasmijali kada su ljudi iznenadjeno zurili u nas kao „Ko su oni“ pa da sjede na stepenicama pred poznatim restoranom „Perché meritano“ koji uzmirise pola grada svojim raznovrsnim jelima kojih se zazelis svake sekunde. Priblizio se kao da zeli da me poljubi,nisam mogla sebi dopustit da mi oduzme jedino sto mi je stalo od njega, stavila sam ruku na njegova usta i rekla da stane. Ustala sam ne rekavsi ni zbogom, zeljela sam otrcim do stana i zatvorim vrata svijetu. Rekao je „Biti ces spremna!“

Ch8.

Istrcala sam niz dugi hodnik po kojem su se redale nase slike, pa onaj prizor na prije sekund sumiram i jedino sto mi je ostalo jest da ih uporedujem. Onako zureci kao bez glave spotaknula sam se niz stepenice na kojima su jos nasi otisci stopala, pala sam ali ni to nije vise boljelo od nacina na koji si je gledao znam, jer taj pogled mi je i suvise poznat. Sjela sam na hladne promrzle stepenice zagnjurila glavu u dlanove i pocela da jecam. Najtezi su mi oni dani kada mogu reci da sam na sve „navikla“, na svaki tezak trenutak koji me dotukao ali sam se za tren iscupala iz tih kandzi pohlepnih ljudi koji samo traze slabost da te uniste tek onako jer imaju zelju.
U kakvom svijetu danas zivimo? Pitanje je koje sebi svakodnevno postavljam, zelim da vratim vrijeme kada smo svi bili prijatelji, kad nisu postojale lazi i obmane. Kad nismo mogli da prekrijemo svoje lice i nataknemo gore, samo smo bili ono cime smo nauceni da budemo, da budemo svoji. Kada su prijatelji bili neka sitnica koja se podrazumjeva, kada nam je za srecu bilo bitno da su sretni oni oko nas. Kad sam vjerovala svima onako naivna dopustala da me slome, da me ponizavaju i ucine da se osjetim nistavnom, nedoraslom. I ruke prekrstim svaki put kad te nema makar da na minut-dva osjetim da nisam sama, da me neko cuva pazi na mene, nada mi se. Prohladni vjetar ucini svoje da se osjetim krhkom i nezasticenom, svaki puta kada nema tebe da me ogrnes svojom jaknom koja vise ne nosi parfem moj, istrgnem se ko iz sna u kome padam, jer je java.

Ch7.

Suzdrzavajuci se da ne pridjem vasem stolu i kazem ti sve sto sam presutila tu noc kada si mi priznao da ti nisam dovoljna i da postoji ona.Pogledala sam te ocima punim razocarenja i suvj, ali vidjela sam nju, curu koja je znala dosta toga o meni, mozda i vise nego ti. Nazivala sam je ”prijateljicom” ali izgleda oboje ste mi bili samo prolazni dio zivota, jedna etapa, poglavlje u zatvorenoj knjizi. Smijala se tvojim forama koje si mi pricao svakodnevno, smijala se u inat meni. Gledala je u mene i trazila manu da ti kaze kako je bolja nego ja. Znala je koliko mi znacis, da ne bih mogla progurati naprijed bez tebe da si jedina svijetla tacka u mom oronulom zivotu. Bila je jedina jedna od „izabranih“ kojoj sam mogla reci svaku tajnu, svaki detalj o nama. Znala je da smo zajedno ali je odlucila da suti znajuci da ce me tako vise povrijediti, da samo tebe vidim medju svima da mi nijedan pored tebe nije potreban i da niko sa tobom u crtu ne moze stati.Postavio si visoke granice koje je tesko nadmasiti. Mozda su zajedno planirali sve ovo? Motala se misao, dok sam gledala njihove izlive njeznosti , njene ruke oko njegovog vrata tacno gdje su moje bile. Saputao joj je u uho na sto me je pogledala i napravila onaj neki podmukli poluosmijeh tek onako da zadovolji dusu.

Ch6.

7 propustenih poziva, propustenih prilika da ti cujem glas prvi put bez osjecaja krivice.
Sve medju nama vec je receno, ponestalo mi je rijeci da se nadovezem na tvoju laz, a ti jos molis za oprostaj. Pitam se sta to ima ona a nemam ja? Pa da joj poslije mene trcis u zagrljaj prikrivajuci mene, moj parfem i moje ugrize na vratu znajuci da poslije toga nema ”nas”. A jos ti se nadam sa svakim uzdahom, zelim da si ovdje pored mene da se smijemo lazno, mozda pozovemo nju na pice.
Stavljam crveni karmin, bacam opusak cigarte u pepeljaru kao da je nase sjecanje, izlazim van trazeci sebe a mrtva sam. Ostavio si neizbrisiv trag na meni, urezan duboko kao podsjetnik na tebe i nju.
Dok svira lagana muzika u nasem restoranu, usao si sa njom na isto mjesto gdje si vodio mene.
Nase uspomene mjenjao sa novim uz nju, i kao da nismo nista a sve smo nasmjesio si se kao da me ne poznajes, kao da nisam tu. Kunem se krv mi je vrela iz nogu prokljucala tijelom kad si je poljubio a znao si da gledam, ocima punim suza jer sam ti jos bila spremna sve da oprostim.

Ch5.

„ Oprosti za sve sto cu ti sada reci, sto unistavam svaki trenutak srece proveden sa tobom a znam da te ne zasluzujem. Ne zasluzujem tvoj nevini pogled kada me ugledas ili tvoj snazni stisak kada te zagrlim, svaki poljubac sa ceznjom. Nisam imao namjeru da te povrijedim i da je bolje sada da kazem ovu upakovanu laz, i dugo skrivenu istinu ma kakav ishod bio. Nisi bila jedina u mome zivotu igrao sam se sa tobom , sa prvim poljubcem skidala si trag nje. Svakim zagrljajem prekirivala njen miris na meni, ona mi nije bila dovoljna nije imala ono sto ti imas. Jednostavno nisam mogao da biram tada, sada bi znao ali vec je prekasno vidim ti u pogledu. U tebi sam nasao sve sto sam u njoj dugo vremena trazio, i znam da sam pogrijesio da sam trebao okoncati sve prije „nas“. Plasio sam se da neces biti ta koja ce me ispuniti divnim sjecajem krivnje kada se ljubimo, a jesi.
Ona mi nista nije znacila, ti si uvijek bila ta na koju pomislim svako jutro kada ustanem i zadnja si misao navecer. Molim te oprosti mi!“ Rekao je brisuci suze koje su se slivale niz moje lice preko obraza sve do kraja lica gdje su pale, polahko je rusio sav moj svijet presucenom istinom.

Ch4.

Telefon je zazvonio kao rijec izgovorena u pogresno vrijeme, bio je to on rekao je da me ceka vani ispred moga stana da budem brza jer ne moze da ceka, nekim odbojnim glasom, sutljivim punim kajanja pitala sam „Je li sve uredu?“ na to je prekinuo.
Navukla sam na sebe prvi komad odjece koji se nasao ispred mene, i sjurila niz stepenice koje su me odvajale od njegovog objasnjena. Uzeo je moju ruku i rekao da sutim, da ne pricam jer rijeci kvare one sutne trenutke izmedju nas. Dugo vremena gledao je u mene pogledom neostrim stiscuci moju ruku svaki puta kada bi htio nesto da kaze. Srce mi se stezalo svaki put na pomisao da ce ove njegove rijeci mozda biti posljednje koje cu cuti od njega, izrecene njegovim grubim glasom.
Udahnuo je hladni decembarski zrak, kao snagu da nastavi dalje. Reka je da nisam kriva za ono sto se dogadja u njemu da nisam bura sa kojom se bori svaki dan, da me voli bez obzira na sve i da nije htio da me povrijedi. Samo da je tada u tom prokletom casu vise mislio na sebe nego na mene i da mu je bilo potrebno da osjeti nju.

Ch3

Zakljucana u sobi gdje ni zraka sunca ne dopire jedan od onih dana kada znas da gubis vrijeme sjedeci i gledajuci stare crno-bijele filmove umjesto da dan uzmes u svoje ruke i preokrenes ga onako kako tebi volja. Bila sam gladna ali ne i u stanju sama da ustanem i napravim dorucak onako pospana razmrljane sminke, u njegovoj dukserici koja je jos mirisala na njega. Neko je pokucao na vrata ustala sam tek onako da protegnem noge i po koji put odhuknula da mi bude lakse. Pred vratima stajo je on u kosulji koju sam mu od dzeparca kupila za rodjendan, bila je to neka jednostavna kosulja jednobojna bez dzepa sa strane i po nekim otpadnutim dugmetom.
Nije ni docekao da upitam „Otkud ti ovdje“ da mi da jedan od onih poljubaca njegovih koji ostaju dugo na mojim usnama. U ruci je drzao kutiju sa kineskom hranom mojom najdrazom, kao da je znao da umirem od gladi. Sjeli smo na izlizani kauc pitao me da li sam gladna, a ja onako gladnim pogledom vec sam krenula da jedem. Rezanac koji je visio iz njegovih usta dok mi je govorio kako mu nedostajem ah jos ga se sjetim, jer smo ga dijelili nije drugacije htio da ga skloni, a meni dodje hvala Bogu pa da ga poljubim. Igrali smo „Warcraft“ jer sam zeljela da mu udovoljim u svakoj sitnici da budem uz njega koliko mogu, svaki trenutak proveden uz njegov osmijeh zivi u meni.
Znao je da u svakom trenutku kaze prave rijeci kako bi izmamio osmijeh na mom licu, ali bas tada sam htjela da uzivamo u tisini. Gledali smo „Meet Me in St. Louis“ zagrljeni i tek tada je osjetio svoj parfem na meni i rekao da divno mirisem, kao uvrijedjena uzela sam jastuk i pogodila ga na sto je on uzvratio i tako u nedogled, pobjedio je kontrol frik.
Zaspali smo zagrljeni, onakvi kakvi smo uvijek trebali biti ali sve to sada je baceno u sjecanje.

Ch2

Jos se sjecam naseg prvog poljubca, zastat cu na tren da se povrijedim zamrznutim sjecanjem jos jedan put. Bila je jesen, jutro za neispijenu kafu i cigarentu na tvojim usnama. Dim koji je iz tebe izvucen u mojoj kosi i poneki saptaj zalutale rijeci slivao se niz moj vrat, dok si ga ljubio.
Prvi put sam se osjetila zenom mislila sam da su rijeci „kao da je vrijeme stalo“ samo jeftini blef nedoraslih ljudi, ah koja zabluda.
Jos osjetim tvoju ruku koja mi polahko drhtajem sklanja kosu sa vrata, jer kazes poezija je u kljucnoj kosti lijepe zene, i tad si znao kako lahko mozes da me imas. Tvoj dah na mom vratu i usne koje se polahko tope kao secer umocen u nasu neispijenu kafu, i danas boli.
Rukom si mazio moje lice, i polahko sklonio pramen kose koji je stajao izmedju nas sjecam se dodira tvog, kako klizi niz moje lice da bar sada stoji izmedju nas pramen kose.
Najteze je zaboraviti onaj pogled „je li vrijeme da se ljubimo sada“ u tvojim ocima kad si privukao moje tijelo uz svoje i onaj osjecaj ubrzanog lupanja srca kao da smo krivi, kao da bjezimo od lazi a laz smo. Zagrlio si me cvsto kao da je kraj a bili smo na pocetku prislonio svoje usne na moje i polagano ljubio me na vjetru uz kapljice kise na ramenima nasim, ni kisa nije sprijecila da se osjecam tvojom niti je uspjela saprati svaki dodir tvoj na mojoj kozi, svaki pogled nas.
I danas predjem prstima kroz kosu da smanjim zelju, bar na tren.

Trust no man, fear no bitch.

Ch1.
Decembar trag svega sto smo bili a nismo, reci cu ti ono sto su kise presutjele.
A htjela sam samo da prezimimo i ovu rusku zimu zajedno pored ognjista nad kojim smo dimili srca, pod dlanovima vrucim gledajuci sve ono sto sada ne vidim.
sve tragove sebe ostavio si u toj sobi, ali najvece na meni.
Bolje da tonemo nego da se davimo sami, pisem ti sve da procitas da se odbojno mozemo nakon svega jer ljubav nije nista bez instant mrznje.
Da ti kazem da u ovom gradu nema mjesta bez nase uspomene, da te nema u drugima kao sto ni zvuka nasih šina u tudjim gradovima ne znam da li je do zvuka ili do otrcanih mjesta na kojima smo sjedili gledajuci jedno u dugo zeljeci se dugo, duze od nase udaljenosti.
Osmijeh tvoj me budi svako decembarsko jutro od kad si otisao, kada si okrenuo ledja meni i sebi a izmedju nas postojalo je dugo vremena „mi“. Pariske beretke nisu nista bez tebe, nit je Pariz obasjan nocu kao sto je u tvojim ocima. Vodka, bila nam je svjedok svakog poljubca svakog dodira, ceznje i treptaja. A zeljeli smo da se vozimo u autu bez tablica lutajuci svud bez namjera, da jedemo gdje stignemo, imamo mali stan u Parizu sa pokvarenim televizorom i jos po nekom stvarcicom nevaznom, pored nas. I jos ti stignem reci da je svaki film bez tebe dosadan.
Sa sobom unosis buru u meni i nemirne vjetrove, a ostavljas dijelove mene koji se oglasavaju samo nocu.